Smrt antifašizmu – sloboda nacionalistima!

Priručnik za nacionaliste: Kako organizirati koncert i završiti iza rešetaka

“Rekli smo da samo borbom, težkom i krvavom borbom, možemo uspjeti. Mi ćemo je započeti i u njoj izdržati, pa makar nas stajalo i života. Hrvatska je vječna, ona ne može propasti dok ima sinova koji će ići putem Starčevića i Rakovice. Znamo što nas čeka i nemojmo se previše zanositi. Ne znamo hoćemo li brzo završiti borbu, nu mi moramo pobiediti ili ćemo izginuti. Izabiremo put časti, put ponosa, put borbe. Započinjemo naš križni put, koji nas nije mogao mimoići.” – dr.Ante Pavelić, 7.I.1929.

Naši krajevi zadnjih su godina mirni, nema nečega što bi uzbudilo ili uzdignulo puk. Nema rata, on je postao nešto abstraktno „tamo negdje u Afganistanu“. Uzavrelog nacionalizma i osjećaja zajedničtva koji je prožimao cieli naš hrvatski narod, tog ‘zova krvi’ jednostavno nema. Dok traje ovaj ‘interregnum’ izmedju opasnosti od srbijanskog neprijatelja i opasnosti od najezde afroazijskih imigranata kad ih EU demokratura pozove i u Hrvatsku, za to vrieme nema nečega što bi homogeniziralo hrvatski puk. Koliko-toliko popularne i sveprisutne predsjednike Tudjmana i Mesića, sada je zamienio „sivonja“ Ivo Josipović, pa će idućih deset godina vjerojatno biti još dosadnije. I tako, dok se dosadjuješ gledajući kroz prozor u mrak ne osjećajući život, najednom nešto prekine tišinu. Zove prijatelj iz Splita i odmah on, bez „Za Dom spremni“ ili „Pozdrav“, ide u središte zbivanja, pa reče: „Počela su uhićenja nacionalista!“ „Uhićenja? Kako, kada, zašto?“ – upitah ja. „Pa u Križevcima, kažu da je uhićeno 35 nacionalista“- odgovori. Nešto mi pukne u glavi i sjetih se da je u veljači trebao biti koncert njemačkog RAC benda ‘Blue Max’ te da je sugradjanin i suradnik mi takodjer trebao pohoditi koncert. Naravno, nakon kratkog poziva saznam da mu je, kao u kakvim špijunskim filmovima, dok je na kolodvoru kupovao kartu do Križevaca, javljeno da ne ide, iz sada nam poznatih razloga. Otvaram portal Večernjeg, najdraže mi tiskovine, i vidim sliku najboljeg mi suradnika Osječanina kako ga križevačka policija, pretučenog, vuče sa sobom.

A gamadi pedersko-antifašistička, bit’ će novih sranja!- bila je, naravno, prva pomisao. Iako ovaj dogadjaj, srećom, nije bio krvav (ali ne zaslugom policije!), neodoljivo podsjeća na tzv. „krvavi sabor križevački“ na kojem su 1397., u jeku borbe za vlast u tadašnjoj Hrvatskoj, pristaše Sigismunda Luksemburžkog ubili hrvatskog bana Stjepana Lackovića i množtvo hrvatskih plemića. Ljudi uhićeni u Križevcima možda nisu bili plemići po krvnom nasljedstvu, ali su svakako jedna elita osvieštenih Hrvata i Europljana! Obrijanih glava i u jeftinoj odjeći europske proizvodnje, oni su spremni i vlastitim izgledom pokazati protivljenje sadašnjem stanju i konformizmu našeg družtva. Bez velikih i dubokoumnih rieči, oni svoje stavove izkazuju djelima, a sada i tudjim djelima spram njih. Njihov odlazak na jedan koncert, završio je kako nije trebao. Kako i zašto se to dogodilo, hoće li to biti pouka za hrvatsku ‘desnicu’, te što se krije u pozadini zatvaranja nacionalista, tema je ovog članka.

Propali koncert

U subotu 20.II.2010. u Vatrogasnom domu u Bukovju Križevačkom kod Križevaca trebao se održati koncert njemačkog RAC benda ‘Blue Max’ te hrvatskih ‘Strong Survive’ i ‘Treće poluvrijeme’. Organizator i iniciator koncerta bila je Organizacija Hrvatskih Nacionalista, nedavno ustrojena neformalna udruga koja okuplja većinom mlade hrvatske nacionaliste i desničare te pripadnike skinhead subkulture. Koncertu je trebalo nazočiti nekoliko stotina nacionalista iz Hrvatske i Europe; najavljeni su skupni dolazci iz Italije, Njemačke, Magjarske i Slovenije. Na sam dan održavanja, neka „udruga mladih antifašista“ objavljuje priobćenje kojim obavještava medije da će se tog dana održati koncert njemačkog, kako oni kažu, „neonacističkog“ benda ‘Blue Max’. U skladu s prokušanom strategijom vučjeg čopora, tu viest brže-bolje objavljuju zaredom svi portali ove republike: prvo Net.hr, pa tportal.hr, pa index.yu, i t.d. Do tada neupoznata s time, policija pojačava aktivnost u Križevcima kako bi odkrila točnu lokaciju koncerta. Blokirani su svi cestovni prilazi Križevcima, a u sam grad stiglo je i policijsko pojačanje iz Zagreba. Cielim gradom dežuraju policajci te se evidentiraju, pa i uhićuju, sve veće grupe ljudi. Kad su vidjeli što se dogadja, organizatori odkazuju koncert te javljaju grupama u Sloveniji, Magjarskoj i raznim krajevima Hrvatske, koje su namjeravale doći, da ipak ne dolaze na koncert. Nu, ipak, 40-ak nacionalista tog se dana zateklo u Križevcima na mjestu na kojem je trebao biti održan koncert. Iako je koncert, iz razumljivih razloga, odkazan, u Vatrogasnom domu u Bukovju Križevačkom tog je dana bilo burno. Prema svjedočanstvu jednog od uhićenih, policija je izmedju 18 i 19 sati s policijskim maricama i ‘defenderima’ okružila zgradu Vatrogasnog doma, našto su se nacionalisti zaključali unutra. Nakon pola sata, nacionalisti u manjim skupinama izlaze van i predaju se policiji. Ovi ih svakog pretresaju, službeno uhićuju i ubacuju u policijsku maricu. Ukupno je uhićeno 34 nacionalista, od toga 8 Niemaca (članovi benda ‘Blue Max’), 1 Talijan i 25 Hrvata. Sva 34-orica smješteni su u jednu omanju prostoriju veličine prosječne školske učionice. U toj prostoriji bili su neprekidno 13 sati bez hrane, vode i dopusta za odlazak na WC. Jedan po jedan bili su zvani na razgovor s policijskim inspektorom, te kako bi ih se evidentiralo i fotografiralo za policijski ‘dossier’.

Privođenje nacionalista u Križevcima

Josipovićeva ‘nova pravednost’ na djelu

Idućeg jutra, u nedjelju 21.II., svi osim šestorice su pušteni kućama. Spomenuta šestorka je istog jutra u 9 sati izašla pred sudca Prekršajnog suda u Križevcima koji im je nakon kratkog postupka izrekao kazne: dvoje organizatora dobili su kaznu od 1700 kn odnosno 3000 kn, trojica sudionika su zbog navodnih „neonacističkih“ obilježja dobili po 10 dana zatvora, a moj osječki prijatelj 12 dana zbog navodnog „žestokog otpora policiji“. Glede organizatora, danas, nakon detaljnog priobćenja istih, jasno je da je skup uistinu trebao biti privatna zabava skupine političkih istomišljenika. Iako je skupu trebalo nazočiti daleko više od 20 ljudi, on se ne može okarakterizirati kao politički skup nego podpada pod kategoriju drugih oblika okupljanja, kako to definira Zakon o javnom okupljanju (NN, 128/99). Trebao je biti održan u zatvorenom prostoru, i to ne u blizini bolnice, odgojno-obrazovnih ustanova ili nekog drugog posebnog mjesta, kako traži navedeni Zakon (čl. 11.). Prema izjavama organizatora, policija je nekoliko dana prije upitana treba li prijaviti sporni koncert, te je organizatorima odgovoreno da ne treba. Što se tiče dvojice osuđenih na 10 dana zatvora zbog nošenja tzv. „neonacističkih“ obilježja, valja naglasiti da su jedina obilježja koja su imali uz sebe bile značke s nadpisima „WP“ (White Pride – Bieli ponos) i „Skinhead“ (naziv subkulture, a ne ideoložka odrednica). Naposljedku, Osječanin osuđen na 12 dana zatvora uz sebe je, od obilježja, imao samo repliku njemačkog ‘Željeznog križa’ s nadpisom „Bleiburg“. Iako je pružio slabiji odpor policiji, od istih je zaradio više tjelesnih ozljeda zbog čega je morao primiti i liečničku pomoć. Nu, ono što je najsramotnije i najčudnije od svega jeste to da se sudjenje toj šestorici obtuženika održalo za manje od 24 sata od uhićenja te da je trajalo iznimno kratko. Bez vremena za pripremu obrane i angažiranje odvjetnika, izvedeni su pred sud u nedjelju (!) u 9 sati ujutro, samo 15 sati nakon uhićenja. Prema nekim sudcima, pravnicima i studentima prava, koje sam se potrudio upitati za mišljenje o ovom slučaju, neobično je da se sudjenje organizira i provede u tako kratkom roku, pogotovu s obzirom da neki procesi sličnog karaktera traju i mjesecima. Sve to upućuje na činjenicu da su redarstveni i pravosudni organi, a vjerojatno i obavještajna zajednica, ovaj slučaj iznimno koordinirano, precizno i brzo „riešili“ – gotovo da se posumnja da je sve bilo sredjeno i prije nego što je došlo do širenja najave o koncertu o medijima.

I, uzput, jedna zanimljivost – sramotna uhićenja i zatvaranja nacionalista dogodila su se samo 2 dana nakon inauguracije novog predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića. Vidimo li to na djelu Josipovićev projekt ‘nove pravednosti’? Je li ovo samo prvo od mnogih zatvaranja nacionalista na putu do ostvarenja njegova cilja - oblikovanog u sintagmi koju je izrekao na jednom od svojih skupova – ‘crvene Hrvatske’? Mislim da se odgovori sami nameću.

Vučji čopor napada

Po prokušanoj formuli strategije ‘vučjeg čopora’, na uhićene nacionaliste i njihov planirani koncert u Križevcima obrušila se ciela novinarsko-komentatorska soldateska. Ne treba zaboraviti da je zahvaljujući tom tzv. ‘vučjem čoporu’, njegovoj dobroj organiziranosti i brzini djelovanja, i bio odkriven i spriečen koncert. Udruga mladih antifašista, kao glasnogovornici extremno ljevičarskih skupina u Hrvatskoj i jurišnici SDP-a, prvi saznavaju za koncert. Tu viest prosliedjuju svim medijima u ovoj republici, koji ju zatim, za što su i plaćeni, objavljuju. Prvo Net.hr, pa i ostali. Cielog su se tog dana, subote 20.II., na portalima aktivno pratile sve obaviesti o koncertu te iste, uz prigodni negativni komentar, redovno objavljivale.

Idućeg dana, nakon napada onih nižih u ‘hranitbenom lancu’, napadaju i tzv. ‘alfa mužjaci’. Viesti o spriečenom koncertu objavljuju se i u tiskovinama, a komentar u Jutarnjem piše jedan koji spada u ovu zadnju navedenu skupinu – Inoslav Bešker. On zaziva tzv. „netoleranciju prema netolerantima“ pa opravdava gušenje slobode govora, absolutizira zločine nacional socialista, dok demokratske zločine smatra „kolateralnom metodom“, i t.d. Početkom radnog tjedna, počinje još napada na uhićene i zatvorene nacionaliste, pa se tako u Jutarnjem oglašavaju dežurni antifašisti Žarko Puhovski i Tvrtko Jakovina. Puhovski javno obznanjuje da je Organizacija Hrvatskih Nacionalista bila pod prismotrom Interpola (kako on to zna, ostaje nam do danas nejasno), pa ujedno koristi i prigodu omalovažiti hrvatsku obavještajnu zajednicu. Nadalje, u stilu najboljeg jugokomunističkog komesara sa sado-mazohističnim sklonostima, Puhovski izražava žaljenje što nacionalisti nisu i strože kažnjeni. Tko zna, možda bi Puhovski podsvjestno volio da ga njegovi ‘neonacisti’ kazne; možda bi volio uživati u gušenju u kojekakvoj plinskoj komori, kakve si već zna umišljati čitajući židovsku SF holo-hagiografiju. Kako ne bi bio zapostavljen i onaj povjestničar (ah..!) Tvrtko Jakovina, valja naglasiti da se i ovog puta hrabro suprotstavio fašističkoj nemani i u lice hrvatskom narodu rekao da se treba prestati pretjerivati s toliko neonacističkih koncerata te se ugledati u Europu. Ups, „mladi znanstvenik“ izpao glup jer nije upoznat s time da je ovo trebao biti prvi ‘neonacistički’ koncert u Hrvatskoj, za razliku od Njemačke, Velike Britanije, Italije, pa i susjedne Magjarske, gdje je do sad održano njih nekoliko stotina. A što ćeš, neki ljudi još misle da su web-stranice tipa hr.wikipedia.org i povijest.net relevantno historiografsko štivo, a pamfleti o „boljoj prošlosti“ s citatima iz marksističkih muhoserina – znanstveni radovi. Istog se dana javnosti prezentira i židovsko mišljenje (treba i toga, dugo nismo čuli..), a njega nam ovog puta predstavlja Ivo Goldstein. Za one koji nekim čudom nisu čuli za njega, to je tip koji piše onu židovsku SF holo-hagiografiju što ju sa zanimanjem čita Puhovski. Njegovu izjavu zaista nije potrebno još jednom publicirati; recimo samo da su znanstvenici u njoj od 85 rieči uspjeli izbrojati 132 puta ponovljenu rieč ‘holokaust’, 68 puta rieč ‘neonacizam’, 53 puta rieč ‘genocid’, 37 puta rieč ‘endehazija’, 25 puta rieč ‘ja’, 23 puta rieč ‘tulipan’ i 18 puta rieč ‘Križevci’.

Zanimljivo je da su ‘eksperti’ političke korektnosti ovog puta nadmašili same sebe smislivši jednu novu tvorenicu, koja zasad nije u uporabi u niti jednoj drugoj zemlji. Naime, za uhićene u Križevcima počela se rabiti rieč „neonacionalisti“, što očito znači da ni sami novinari izprva nisu bili sigurni trebali li uhićene tako olako proglasiti neonacistima. Iako nacionalizam nije nešto zastarjelo što nema svojih teoretičara i praktičara u suvremenoj politici (kao što je slučaj s nacional socializmom), novinari ipak nastoje pridavanjem prefiksa ‘neo’ omalovažiti političku aktualnost nacionalizma i uhićene svesti na osobe koje reaktualiziraju nešto mrtvo i nestalo.

<< Slika: Hoće li i nova, ovog puta nacionalna, revolucija započeti osvajanjem neke nove ‘Bastille’ i oslobađanjem političkih zatvorenika nacionalista?

Kako jadni Hrvati ne bi izpali ‘opasni neonacisti’ javio se neki Mirko Vidović koji, iz usta bivšeg političkog emigranta, širi tračeve o nekakvim „ubačenim agentima-provokatorima“ te sve radikalnije hrvatske nacionaliste naziva „političkim otpadom“. Za one koji se zgražaju nad ovakvim izjavama, valja reći da one nisu neobične za ljude koji se, baš poput gospodina Vidovića, nalaze na političkom smetlištu. To je neka vrst arogancije, barem tako psihologija kaže. Novopečeni HČSP-ovac, a dojučerašnji član HSP-a i žestoki kritičar HČSP-a, Ivan Lozo Organizaciju Hrvatskih Nacionalista napada s pozicija političke korektnosti i nacional-mazohizma, kojem se vjerojatno naučio živeći u toj i takvoj Njemačkoj. Jedini koji su uhićenim i zatvorenim nacionalistima pružili podporu su oni koji su jednak tretman u svojem dugom životu i sami doživjeli – bivši politički zatvorenici. Naime, Zdrug udruga hrvatskih političkih uznika RH i inozemstva, pod vodstvom Ive Matanovića, osudio je postupke hrvatskih redarstvenih organa prema uhićenima i uzporedio to s postupcima prema političkim neistomišljenicima u jugokomunističkom režimu. Takodjer, pozvao je zatvorene nacionaliste da, po izlazku iz zatvora, postanu članovi navedene udruge i time se uključe u krug ljudi koji su i pod zatvorskom kaznom zadržavali svoja hrvatska državotvorna i nacionalistička uvjerenja.

Po(r)uke za budućnost

Hrvatska ‘desnica’ očito na ovom slučaju nije ništa naučila, jer ne shvaća da judeomasonska internacionala ne bira svoju žrtvu koju će proglasiti ‘neonacistom’ i ‘neprijateljem’, ne, ona to čini prema svima čiji su stavovi bezkompromisni u očuvanju onoga što je nacionalno i što je europsko. A to hrvatska ‘desnica’, neosvieštena o svojoj europskoj pripadnosti, ideoložki neizgrađena, bez jasno definiranih političkih ciljeva i metoda za njihovo ostvarivanje; ta i takva hrvatska ‘desnica’ nikada ne će ‘naučiti lekciju’. Napada se OHN kao organizaciju koja okuplja subkulturne skupine (konkretno – skinse) pa se ne vidi da su isti dobar dio glasačkog aparata tih stranaka. Postavljaju se pitanja o razlozima organiziranja ‘neonacističkog’ koncerta, ali opet bez pitanja je li navedeni bend uistinu ‘neonacistički’. Ta zar se nismo i sami uvjerili u zadnjih nekoliko godina na primjeru hrvatskog nacionalnog barda Marka Perkovića Thompsona što znači lažno i manipulativno etiketirati jednog čovjeka?! Je li organizacija jednog običnog koncerta – istina, s političkom porukom, ali ipak samo koncerta – zaista bila dovoljan razlog za policijsku blokadu i obsadu Križevaca, masovna uhićenja i zatvaranja, i višednevni medijski linč nad pojedinim organizatorima koncerta? Hrvatski nacionalisti (zasad) nisu teroristi, pa sukladno tome nisu niti zaslužili da se vlast države koju (zasad) smatraju svojom državom na taj način ponaša prema njima. Zasad, ali što će biti sutra – biti će uvjetovano sadašnjim postupcima one druge strane. Hoće li ‘mladi antifašisti’, anarhisti, povjestničari á la Jakovina & Hajdarović, dežurni prodavatelji ‘holo-religije’ i abstraktne ideologije ljudskih prava; hoće li ti ljudi jednoga dana ‘nove 1941. godine’ završiti svoj gnjili podanički život viseći na banderama uzduž ceste Zagreb-Zemun, ovisi samo o njima. Ipak je 1941. godina koja se vraća, kaže Slavko Goldstein. A židovu se vjeruje, zar ne?

Borba se nastavlja! Za Dom spremni!

U Vinkovcima, dne 1.III.2010.

Autor: Trpimir Gudar

Bauk suicida

Bauk kruži Vinkovcima – bauk suicida! Sve sile iztočne Slavonije sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka! Ovako bi se, u Marxovom stilu, moglo opisati stanje u Vinkovcima uoči zadnjih nekoliko samoubojstava koja su digla grad i okolicu iz svojih svakodnevnih misli i poslova. Prvo je u rujnu svoj život okončao vratar HNK Cibalije Tomislav Valentić (17), zatim krajem studenog Ivan Cindrić (17), te nekoliko dana kasnije Berislav Čavić (22). Prva dvojica bili su učenici vinkovačke Poljoprivredno-šumarske škole, a treći nezaposleni mladić iz socialno ugrožene obitelji. Ono što je zajedničko svoj trojici, osim to što su se objesili vješanjem, jeste prebivalište – Stari Mikanovci – selo u blizini Vinkovaca koje je sada, proslavivši se u cieloj Hrvatskoj po nizu samoubojstava vješanjem u kratkom vremenu, preimenovano u žargonu u – Stari Štrikanovci.

Kako bi se i ovom događaju dodao neki senzacionalistički, pa i misteriozni značaj, potrudila se lokalna raja proširivši priču o tajnovitoj sotonističkoj sekti pod nazivom „Crna ruža“ koja da, navodno, ucjenjuje svoje pripadnike i time ih natjera na taj čin samoubojstva. A, kako i u ovom slučaju vriedi ona starorimska ‘fama volat’, tako se dotična neprovjerena glasila proširila cielim Vinkovcima i okolicom, eda bi se počelo nagađati i o novim žrtvama. Kada bi osobe o kojima je rieč još i bile neke obrazovane osobe, pripadnici urbanog stila života, sklone pomodnim sljedbama i religioznim pravcima sa Zapada, još bi se dalo povjerovati ovoj teoriji. Ali ne, prva dvojica idu u, kako već rekoh, Poljoprivredno-šumarsku školu; a sva trojica su sa sela. Zato me ovo neodoljivo podsjeća na onaj vic o Muji i Hasi, kad Mujo reče svom prijatelju: „Haso, mislim da sam ja gay.“ Na to njemu Haso postavi pitanje „Pa voziš li ti skupe automobile?“, našto Mujo odgovara da ne vozi skupe automobile. Haso nastavlja s pitanjima: „A Mujo, nosiš li ti skupa odjela?“, Mujo odgovora niječno, Haso pita „A jedeš li u skupim restoranima?“, Mujo opet odgovora niječno. Zaključuje Haso: „Pa Mujo, nisi ti nikakav gay, ti si jedna obična pederčina!“ Tako bih, analognom logikom, zaključio i u ovom slučaju – nisu to nikakvi sotonisti, to su obične seljačine. Dodao bih: seljačine s manjkom obrazovanja, ciljeva u životu, i posla za prikratiti dan.

Problematika suicida vrlo je složena, i u religioznom i obćeljudskom smislu, pa o tome valja i ovom prilikom nešto prozboriti. Za početak, što je to suicid? Suicid iliti samoubojstvo jest čin svjestnog i namjernog oduzimanja vlastitog života. Prema definiciji Svjetske Zdravstvene Organizacije (WHO), suicid je „namjerno korištenje fizičke snage i moći prijetnjom ili akcijom prema samome sebi, prema drugoj osobi, ili prema grupi ljudi ili čitavoj zajednici, što bi moglo rezultirati ili rezultira ozljedom, smrću, psihološkim posljedicama, nerazvijenošću ili deprivacijom“. Sam pojam ’suicid’ dolazi od latinskih rieči sui što označava zamjenicu sebe, te occidere što znači ubiti; također, u latinskom jeziku postoji izraz ’sui caedare’ što bi u prievodu glasilo ‘ubiti se’. Uz smisao života, smrt te zagrobni život, oduzimanje vlastitog života t.j. suicid jeste jedno od najučestalijih filozofskih i teoložkih tema. To je tema s najviše kontroverzi, suprotstavljenih tumačenja, a i duboke moralno-religiozne poruke. Dok se s jedne strane čuju glasovi o ’svetosti života’ (sv.Toma Akvinski) i samoubojstvu kao griehu protiv 6. Božje zapovjedi „Ne ubij!“; istovremeno s druge strane progovaraju čuveni filozofi poput Schopenhauera i književnici poput E. de Ciorana i H.P. Lovercrafta. Puk obično samoubojice posmrtno izobćuje iz družtva, naziva ih se psihičkim bolestnicima (iako je takva dijagnoza, po Svjetskoj Zdravstvenoj Organizaciji, u većina slučajeva netočna), razlozi njihova čina traže se u kukavičluku, kako je to Napoleon prvi započeo; te naposljedku, negira im se pravo na dostojnu uspomenu nakon smrti (u prošlosti se išlo čak do te mjere da se samoubojice sahranjivalo na rubnim dielovima groblja, u posebno označenim grobnicama). Američki pisac SF i horror pripoviesti H.P. Lovecraft jednom je rekao: „Dobro je biti cinik – najbolje je biti zadovoljan – a najbolje je uobće ne postojati. Obće samoubojstvo najlogičnija je stvar na svietu – odbijamo ju radi našeg primitivnog kukavičluka i djetinjastog straha od mraka. Kada bismo bili razumni, tražili bismo smrt – jednaku blaženu prazninu u kojoj smo uživali prije no što smo postali.“ Kao prstom u pekmez, kako bi se reklo, Lovecraft je pogodio bit problematike suicida. Njegova teza da vraćanje k stanju prije života – smrti – u normalnom bi čovječanskom svjetonazoru trebala biti obćeprihvaćenim i nečim samorazumljivim, no nije, i to iz razloga što je današnja civilizacija (nakon one starovjekovne kozmocentrične i srednjevjekovne teocentrične) zapravo antropocentrična – čovjek i njegov život u središtu su svega, individuum je absolutna vriednost, a kult života ono što, poput starozavjetnog zlatnog teleta, treba bezpogovorno štovati! Ovome se ‘zloduhu nevremena’ uistinu možemo oduprieti na samo dva načina: borbom i samoubojstvom! Tertium non datur! Iz tog razloga, teza Charlesa C. Coltona, američkog pisca i svećenika, da „suicid ponekad uzrokuje kukavičluk, ali ne uviek; kukavičluk ga ponekad sprječava iz razloga što mnogi nastavljaju živjeti jer se boje umrieti; kao što i mnogi umiru zato što se boje živjeti“, jeste itekako točna jer definira da kukavičluk od smrti, kao što i Lovecraft kaže, zapravo jeste uzrokom družtvene osude samoubojstva. Čovjek se boji tame, on nju prezire, te ju iz tog razloga osuđuje.

Život zbog života sâmoga valja odbaciti i namjesto njega, na oltar europskih vriednosti postaviti ideju krvi i tla, u skladu s tisućljetnom europskom i hrvatskom uljudbom i žrtvama naših pređa! Koliko li se samo požrtvovnosti i nacionalnog zanosa može naći u činu Jana Palacha, češkog studenta filozofije koji se sâm zapalio 1969. godine za dobrobit i slavu svoje češke Domovine?! Silna energija i hrabrost japanskih kamikaza dok lete u susret svoje žrtve spremni umrieti za svoju Domovinu nepojmljiva je današnjim Europljanima, a uzput rečeno, Japancima, kao izrazito tradicionalističkom i častnom narodu, i inače je svojstven čin samoubojstva nakon javnog osramoćenja ili gubitka, tzv.Seppuku. Tko to ne razumije, tko to osjetio nikada nije, nikada ne će razumjeti ni tisuće hrvatskih boraca koji su položili svoje živote na oltar Domovine; niti masu anonimnih bombaša-samoubojica koji ‘za slavu Allaha’ svakodnevno pogibaju u gradovima arapskog svieta; pa tako niti one koji u ovome svietu i ovim okolnostima ne vide budućnost za sebe, svoje ideje i svoj dignitet! Homo suicidalis, iliti nepoznati serijski samoubojica iz naše priče, nikada ne će nestati. On je prisutan i podsjeća nas da život nije i ne može biti sâm sebi svrhom; on je samo, da parafraziram jednog filmskog lika, vrieme koje nam je dano da sami odlučimo što ćemo s njime. Uostalom, borba se nastavlja, na ovom ili onom svietu! Za Dom spremni!

Trpimir Gudar, Vinkovci

Izdajnička družina u borbi za ulazak u EU

Od kada je Vlada Republike Slovenije 19.XII.2008. blokirala pristupne pregovore RH s EU, čitava je ‘nacija’ u strahu od gubitka državnog teritorija. Ta naša susjedna državica, ‘Alpska Hrvatska’ kako ju je dr.Ante Starčević volio nazivati, potaknuta osjećajem samodostatnosti i vlastite važnosti (kojoj je kumovala i činjenica da je nekoliko mjeseci prije završila s predsjedanjem EU), odlučila se na taj hrabar korak – svojom odlukom zaustaviti pregovore jedne države s Europskom Unijom. Razloge ovog čina treba tražiti ponajprije u slovenskim pretenzijama na teritorij RH; prvenstveno u njihovoj težnji za promjenom morskih, ali i kopnenih granica. Već spominjani strah uvjetovan tim slovenskim činom bio je sasvim opravdan, ta ipak mi nemamo na državnom vodstvu nekog snažnog, hrabrog i muževnog Vođu; mi u vodstvu ‘države’ imamo izdajničko-razbojničku družinu u sastavu: bradati ‘vicmaher’ s Pantovčaka, arogantni ‘regionalni lider’ s Markovog trga, zbunjeni ‘mladi lav’ iz ministarstva dugačkog imena, te još nekoliko ministranata koji su spremni jednako brzo pobjeći kao što su i brzo uskočili u svoje funkcije. Nu ipak, ta i takva vlast uspjela se nekoliko mjeseci boriti sa slovenskim teritorialnim zahtjevima, pa i pokazati određenu dozu patriotizma. Sanaderovog ‘novog patriotizma’, naravno, ne onog utemeljenog na poviestnom hrvatskom državnom pravu. Ali Slovenci, kakvi već jesu, ne odustaju od svojih zahtjeva, pa počinje ‘igra živaca’ – tko će prije pokleknuti – RH ili Slovenija! Kako nova predstraža Europe – Slovenija – ne bi ostala zakinuta, hrvatski lutak koji je pokušao prerezati konce kojima je upravljan iz Europe, morao je odletiti. I tako, dok Sanader leti s mjesta predsjednika vlade u ropotarnicu poviesti, na njegovo mjesto dolazi Jadranka Vlaisavljević Kosor – žena srbskog podrietla, kumrovečkog obrazovanja, anacionalnog uvjerenja i, kako vidimo u zadnjih pola godine, bez ikakve političke odlučnosti.

U međuvremenu, zazubice za EU ponovno sve više rastu upravljačkim strukturama u RH, pa se pregovori požuruju. I zaista, ubrzo Vlada RH, nešto poslije podneva 4.XI.2009. u Stockholmu, podpisuje sada već poviestni Sporazum o arbitraži! U Sporazumu se konstatira da „stranke u brojnim pokušajima nisu riješile svoj spor o razgraničenju na kopnu i na moru u proteklim godinama“ te da to ovim sporazumom, kao, nastoje riešiti „u duhu dobrosusjedskih odnosa“. Veselju koje je nastalo nakon ovoga podpisivanja sporazuma nije mogao odoljeti ni švedski domaćin Reinfeldt koji je brže-bolje počeo ’sipati’ pohvale: „Sporazum je znak političke hrabrosti, pokazuje odlučnost dvaju premijera za rješavanje ovog teškog pitanja koji postoji već tako dugo vremena“. Vjerojatno na vrhuncu zadovoljstva, i sam Borut Pahor izjavljuje da „danas nije samo povijesni dan samo za Hrvatsku i Sloveniju, i za EU koju se ovo pitanje tiče njezina proširenja, ovo je dobar dan za cijelu međunarodnu zajednicu. Danas se dogodilo nešto dobro, nešto što rješava a ne stvara probleme. Nešto što može biti nadahnuće za budućnost a ne razlog za zabrinutost za budućnost. Kakav fantastičan dan!“ Moš’ mislit!

Arbitraža

Podsjetimo, Vlada RH je od početka spora inzistirala na njegovu rješavanju pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu (ne miešati sa Međunarodnim sudom za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu!, op.tg.), odnosno vodeći se uobičajenim postupkom kad su u pitanju međudržavni granični sporovi. No, slovenska strana inzistirala je na rješavanju istoga postupkom arbitraže. Kako čitatelj ne bi ostao zakinut za objašnjenje gore navedenih pojmova, navest ću kratki opis s relevantnim primjerom. Prema Rječniku Stranih Riječi prof.Marijana Filipovića (TIZ „Zrinski“, Čakovec, 1980.), arbitraža je „vansudsko rješavanje sporova putem biranih ili sudom određenih osoba (arbitara)“. Najpoznatiji slučaj međunarodne arbitraže u poviesti svakako je Munchenski sporazum iz 1938. godine u kojem su (kao arbitri) britanski predsjednik vlade Neville Chamberlaine, francuzki predsjednik Eduard Daladier i talijanski predsjednik vlade Benito Mussolini presudili u korist njemačke strane u sporu između Čehoslovačke Republike i Njemačkog Reicha, te time predali Njemačkoj, do tada čehoslovačku, pokrajinu Sudete.

U ovom konkretnom slučaju, Arbitražni sud biti će sastavljen od pet članova. Po jednoga člana bira Vlada RH i slovenska vlada, a trojicu članova (uključujući predsjednika suda) biraju slovenska i hrvatska strana uzajamnim dogovorom i to s liste stručnjaka za međunarodno pravo koju sastavlja Europska komisija. Ukoliko se ne postigne dogovor o ta tri člana, bira ih predsjednik Međunarodnog suda u Haagu. Osim sastava Arbitražnog suda, u sporazumu se utanačuje način i metode rada suda, cilj postupka, primjenjivo pravo, karakter odluke suda te, za Vladu RH iznimno važno, odredba da Republika Slovenija mora odustati od zatvaranja poglavlja pristupnih pregovora RH s EU koja nisu direktno vezana uz granični spor (čl.9., st.1.). Sud će sjedište imati u Bruxellesu (znakovita činjenica, zar ne?), imati će svoje tajničtvo, svaka strana svojeg zastupnika, posrednike, i t.d. Sve to, sve troškove toga obimnoga i skupog postupka, plaćat će podjednako Republika Slovenija i Republika Hrvatska. Gotovo da se zapitaš – bi li možda uporaba ‘Petra Krešimira IV.’ i par brigada HV-a u rješavanju graničnog spora sa Slovenijom bilo jeftinije po hrvatski državni proračun…

E sad, text sporazuma ima jednu spornu odredbu koju valjda ovdje spomenuti. To se odnosi na čl. 3., st. 1a, a koji kaže da će Arbitražni sud utvrditi „vezu Slovenije s otvorenim morem“, pri čemu se rieč koja je ovdje prevedena kao ‘veza’ u englezkom izvorniku spominje kao ‘junction’, a tumačenje ove rieči u diplomatskom smislu može biti dvojako – kao veza i kao spoj. Kada bi se to tumačilo kao ’spoj’, odnosno ’stik z odprtim morjem’ kako bi Slovenčad to rekla, to bi značilo da Arbitražni sud može ustupiti dio hrvatskog morskog teritorija Sloveniji (kako bi ova imala dodir s otvorenim morem, bila SPOJENA s njime). Nasuprot tome, ako bi se to tumačilo kao ‘veza’, kako to radi Vlada RH, dakle u širem značenju, onda bi to rješenje moglo obuhvaćati i način povezivanja slovenskog mora s otvorenim morem, odnosno utvrđivanje morskih plovidbenih pravaca slobodne plovidbe kroz hrvatsko teritorialno more za Slovence. Nešto slično onome što su Magjari imali u 19. stoljeću u vidu željezničkog i cestovnog puta do Rieke kao svoje luke na Jadranu; samo što je ovdje u pitanju morski put. Kako se i ovdje ne bismo zapetljali u tumačenje rieči ‘junction’, kao što su se time zaokupile sve upravljačke strukture u RH, idemo dalje.

U članku 4. pod nazivom ‘Primjenjivo pravo’, u sporazumu se specificiraju načela i kriteriji pri donošenju odluke u graničnom sporu. Kratko i jasno, to su: „pravila i načela međunarodnog prava“. Olakotna okolnost za hrvatsku stranu je to što će Arbitražni sud, zbog ove odredbe, morati uzeti u obzir činjenicu da je Republika Slovenija 1992. priznala Republiku Hrvatsku, a time ujedno i njezin teritorialni integritet. Prema tome, ova odredba je, moglo bi se reći, ’slamka spasa’ za Vladu RH, pa se gdje god stignu na nju pozivaju svi HDZ-ovci, uključujući i njihovog predsjedničkog kandidata Andriju Hebranga, kojem ovaj sporazum predstavlja težku hipoteku u predsjedničkoj kampanji.

I naposljedku, jedna od važnijih odredbi je članak 7. pod nazivom ‘Odluka Arbitražnog suda’, a koji govori o načinu donošenja odluke i njezinom značenju za sukobljene strane u sporu. „Odluka Arbitražnog suda obvezujuća je za stranke“ – kaže sporazum u stavku 2. tog članka, a u slučaju da odluka bude negativna za hrvatsku stranu, Vlada RH i njeni podanici morat će se ‘pokupiti’ sa spornog teritorija u roku od 6 mjeseci, pa makar morali mienjati zakone i ustav.

Sporazum o arbitraži je, nažalost, prihvaćen u Hrvatskom Saboru i to velikom većinom dignutih ruku. Dok se nekolicina politikanata, više zbog zadržavanja naklonosti svojih birača nego zbog osobne volje, aktivno protivila sporazumu, većina SDP-ovaca je, kako sami kažu, bila ‘aktivno suzdržana’, što god to značilo. Kako bi se ipak stalo na kraj ustupcima protunacionalnog režima u RH prema stranim zahtjevima, skupina hrabrih i odgovornih Hrvata pokrenula je građansku iniciativu „More je kopno“ kojoj je cilj skupiti podpise 10% državljana RH (oko 450 000) kako bi se pokrenuo referendum o pitanju prihvaćanja ili ne prihvaćanja Sporazuma o arbitraži.

Tvorci javnog mnijenja iliti mediji i u ovome su slučaju pokazali svoju senzacionalističku crtu. Za primjer nam može poslužiti izvještaj sa sastanka Pahora i Kosorove u Trakošćanu u kolovozu o.g., kada je glavna preokupacija medija bila Kosoričin izbor crvene boje za odjevnu kombinaciju, i sklad toga s Pahorovom (crvenom) kravatom. Osim što stalna prisutnost crvenog kod njih može podsjećati na njihovu komunističku prošlost, ova nam viest ništa važnoga ne govori, ona je ‘višak’. Osim senzacionalističkih ‘reportaža’ s više nego ozbiljnih i sudbonostnih sastanaka, mediji u Hrvatskoj mogu se pohvaliti još samo, za njih neuobičajenom, apologetikom vladinih postupaka u pregovorima. Tako se one koji su inače persona non grata hrvatskog medijskog prostora, u ovom slučaju, a zbog razloga jer su odbili prihvatiti Sporazum o arbitraži (Josipović, Kajin, Lesar, op.tg.), sotonizira do te mjere da im se pripisuje euroskepticizam (a znamo što to znači za gore navedene spodobe).

Poviestne uzporedbe

Suprotno uvrieženom mišljenju, Sporazum o arbitraži sam po sebi nije prodaja teritorija, ali je ipak kapitulacija u određenom smislu, jer predstavlja odustajanje od prvotnog hrvatskog zahtjeva za rješavanje graničnog spora pred Međunarodnim sudom pravde i u skladu s međunarodnim pravom. Uostalom, i samo dopuštenje da neko, za tu priliku sklepano, strano tielo odlučuje o tome hoće li hrvatski teritorij pripasti Sloveniji, predstavlja izdaju hrvatskog naroda i rušenje njegova dostojanstva. Kako bi se taj sporazum javnosti prikazalo još lošijim nego što jeste, uzpoređuje ga se s Rimskim ugovorima iz 1941. godine. Iako realizatori tog agitpropovskog načina vođenja promičbe nemaju pojma o poviesti ni samim Rimskim ugovorima, pozivanje na njih im je koristno iz razloga što isti u javnosti imaju dojam izdajničkog čina i predstavljaju corpus delicti ustaškog režima u NDH. Rimski ugovori sastojali su se od tri diela, tri posebna ugovora, a to su: Ugovor o odredjivanju granica izmedju Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije, Sporazum o pitanjima vojničkog značaja koja se odnose na jadransko-primorsko područje te Ugovor o jamstvu i suradnji izmedju Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije. Pri samom spomenu Rimskih ugovora, prosječan Hrvat će prvo pomisliti na posljedice sklapanja onog prvog navedenog ugovora – talijansko oduzimanje Dalmacije i velikog diela otoka od Hrvatske. Nu druga dva ugovora jednako su, ako ne i više, važna, jer također uređuju dva bitna problema u odnosima Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske (po Talijanima tako nazvane, iako se nikad, osim u prvim tjednima, nije rabio niti jedan drugi naziv osim Nezavisna Država Hrvatska, op.tg.) – vojničko i političko pitanje. Ako se dakle uzme da prvi ugovor rješava pitanje teritorialnog razgraničenja Italije i Hrvatske, tada drugi utvrđuje pitanje vojske, mornarice i vojnih objekata u hrvatskom priobalju, a treći ugovor govori o međudržavnim odnosima i utvrđuje naputke za rješavanje još nekih neusuglašenih pitanja hrvatsko-talijanske državne suradnje (financije i promet, op.tg.). Iako su ugovori generalno gledano bili loši po hrvatsku stranu, njihove se hrvatske podpisnike i podupiratelje (Poglavnik dr.Ante Pavelić i ustaše) ne može okarakterizirati kao izdajnike, za što postoji tendencija u krugovima postjugoslavenske historiografije, jer bi to značilo zanemarivanje nekoliko ključnih uzroka i okolnosti čina podpisivanja istih. Kao prvo, treba uzeti u obzir da je u trenutku pregovora s talijanskom stranom (travanj-svibanj 1941.) na hrvatskom narodnom području boravilo oko 180 000 talijanskih vojnika, dobro naoružanih i obučenih, dok je Hrvata pod oružjem bilo manje od 50 000, a koju brojku su tvorili pripadnici hrvatske Građanske i Seljačke Zaštite, vojni ročnici propale Jugoslavenske Kraljevske Vojske, te mali broj ustaša povratnika i naoružanih domovinskih ustaša. Druga okolnost koju treba uvidjeti jest ta da Nezavisna Država Hrvatska nije imala podporu ijedne svjetske velesile ili neke od susjednih država, pa niti Njemačkog Reicha, koji je većinu hrvatskog narodnog područja prepustio u ruke svom talijanskom savezniku. Unatoč svemu tome, a zahvaljujući diplomatskoj i pregovaračkoj vještini Poglavnika dr.Ante Pavelića, postignuti su dogovori s Talijanima koji su značili znatno talijansko odstupanje od svojih prvotnih zahtjeva uz, ipak, naravne i hrvatske žrtve.

No ono, u čemu se najbolje vidi, više nego očigledna, razlika između Sporazuma o arbitraži Republike Hrvatske i Republike Slovenije, te s druge strane Rimskih ugovora; ta najveća razlika jeste u njihovim direktnim posljedicama po hrvatsku državnu obstojnost i suverenost. S jedne strane, u Rimskim ugovorima, točnije – u Ugovoru o jamstvu i suradnji izmedju Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije, imamo odredbu da „Italija preuzima jamstvo za političku nezavisnost Kraljevine Hrvatske i za njezinu teritorijalnu cjelovitost u granicama koje će se odrediti u sporazumu sa zanimanim državama“ (čl. 1.), čime ona na sebe (kao jednu od tadašnjih svjetskih velesila) preuzima obvezu jamčiti hrvatski suverenitet i nezavisnost, što je Hrvatskoj značilo trajni temelj očuvanja vlastitog suvereniteta. S druge strane, u Sporazumu o arbitraži u članku 9. jamči se „Nastavak pregovora o pristupanju EU u skladu s pregovaračkim okvirom“ i to tako što će „Republika Slovenija otkloniti svoje rezerve glede otvaranja i zatvaranja pregovaračkih poglavlja tamo gdje je prepreka povezana s ovim sporom“ (st. 1.), što označava upravo suprotno – nesmetanje Slovenije Vladi RH u njezinim naporima da ‘ugura’ RH u EU. Prema tome, ustupanje hrvatskih teritorija 1941. imalo je za protučinitbu to da se Kraljevina Italija obvezala jamčiti hrvatski suverenitet i teritorialnu cjelovitost; odnosno, indirektno je značilo ustupanje teritorija kako bi se očuvala državnost i nezavisnost. Nasuprot tome, ustupanje hrvatskog teritorija ove 2009. godine ima za cilj što brži ulazak RH u EU, ergo gubitak bitnih elemenata državnosti i nezavisnosti.

Sve to bih shvatio uzimajući u obzir političke ciljeve te družine, no nešto mi je ipak do danas ostalo nedokučivo jer predstavlja contradictio in adiecto – ako ulazimo u Europu „bez granica“, zašto onda ova družina na vlasti uobće vodi bitku oko tog komadića graničnog teritorija? Ne kaže se bez vraga da su u laži kratke noge, zar ne?

Trpimir Gudar, Vinkovci

U Vinkovcima, u prostorijama Ogranka Matice Hrvatske Vinkovci, predstavljen roman o Ultrasima „Ljubav koja ne može proć’“ autora Vladimira Bakarića, a predstavljanje pohodilo mnoštvo Ultrasa i Vinkovčana.

Jedna knjiga o ‘najvjernijima’

Vinkovački ogranak Matice hrvatske rijetko kada u svojoj dvorani pri predstavljanju knjige ili predavanju okupi dovoljno ljudi da se popune sva sjedeća mjesta, a o nekakvoj prepunjenosti dvorane da ne govorimo. Razloge bismo mogli tražiti u današnjoj nezainteresiranosti publike za kulturu ili možda u nezainteresiranosti kulture za publikom, no to nije tema ovog članka. Naime, u četvrtak, 29.X.2009. na predstavljanju knjige „Ljubav koja ne može proć´“ autora Vladimira Bakarića, dvorana OMH Vinkovci bila je toliko puna da je dosta posjetitelja bilo primorano stajati, a dio je i morao riječi predstavljača slušati iz hodnika i predvorja. Taj slučaj, ako ništa drugo, onda zbog ogromne zainteresiranosti Vinkovčana za taj događaj, treba analizirati i izvući pouke iz toga. Knjiga o kojoj je riječ, „Ljubav koja ne može proć´“, djelo je vinkovačkog književnika i glazbenika Vladimira Bakarića, a objavljena je u izdanju Ogranka Matice Hrvatske Vinkovci. Knjiga bi vjerojatno po svom naslovu mogla odavati sadržaj nekakvog ‘ljubića’ ili nečeg sličnog, no ona je zapravo roman sa specifičnom fabulom i glavnim likovima – navijačima. Bakarić, koji je i sam navijač Cibalije, knjigu je posvetio „najvjernijima i jedinom klubu za 90. rođendan“, a u svoju je knjigu, pored dvoje glavnih likova, navijača Zvonka i Josipa, uključio i cijelu plejadu stvarnih likova s vinkovačke navijačke scene. Vinkovački Ultrasi, navijači Cibalije, spadaju među 5 najvećih i najžešćih hrvatskih navijačkih skupina, a sami Vinkovci bi se bez problema mogli okarakterizirati kao navijački grad. Tome u prilog svjedoči činjenica da su Vinkovci grad-rekorder s najviše športskih kladionica i caffe barova u Europi, a Vinkovačka televizija prva u Hrvatskoj koja je pokrenula emisiju o klađenju („1×2“). Budući da se navijače u ovoj postkomunističkoj Hrvatskoj uvelike napada s pozicija anacionalne vlasti i lijevoliberalne opozicije, i usto etiketira po orvelovskom sistemu da su ‘fašisti’, ‘ primitivci’, ‘divljaci’, i sl., pojava Vladimira Bakarića – književnika i navijača – pravo je osvježenje na hrvatskoj kulturnoj i književnoj sceni. Bakariću je ovo 8. objavljena knjiga, a, osim još jedne o Ultrasima, pisao je pretežno romane za djecu od kojih je prvi, pod nazivom „Nešto poslije ponoći & Tragom staklene mape”, osvojio razna priznanja te uvršten u obveznu školsku lektiru, a sam autor među slavonske zavičajne pisce. Njegovo najnovije djelo „Ljubav koja ne može proć´“ predstavlja pokušaj afirmacije navijačkog života i njihove obrane od ljevičarskog čopora na vlasti i pri vlasti. Taj stil života, iako kao subkultura i proizvod liberalizma, ipak je nabijen snažnim lokal-patriotskim i nacionalističkim (u pozitivnom smislu!) emocijama, a upravo su one i nagnale mnoge navijače da 1991. svoj navijački šal zamijene puškom, navijanje za klub zamijene aktivnom borbom za domovinu, a život na stadionima – smrću na bojišnici! Njihovu strast, i prema domovini i prema klubu, najbolje je opisao još jedan pisac za djecu, Ratko Bjelčić, kad je rekao: „Bit Ultrasa nije svojstvo već bivstvo! Ultras nije zvanje, ni način života, već život!“ Zato se nadamo da ovo nedavno navijačko masovno pojavljivanje u Matici hrvatskoj ne će biti osamljena pojava, nego da bi se i njihova strast i borba za Hrvatsku mogla nastaviti – i izvan stadiona.

Trpimir Gudar, Vinkovci

Hoće li Hrvat 2010. na Pantovčak? 

„Sprem´te se, sprem´te Hrvati, silni će izbori da budu!“ – kao da se ori hrvatskom političkom scenom dok se užurbano, ali zasad tiho, pripremaju jedni od najpresudnijih predsjedničkih izbora u poviesti ove Republike Hrvatske. Hoće li na vlast doći čovjek spreman i sposoban popraviti situaciju koju su mu u naslieđe ostavili Franjo Tuđman i Stjepan Mesić, ovisi samo o ovim izborima. Dođe li na vlast opet neki relikt jugokomunizma, kao što bijahu ova dvojica gore spomenutih, sve je gotovo i preostaje samo, dugo priželjkivana ali neostvarena, nacionalna revolucija. Pogledajmo malo što nam se nudi u meniju kako bismo kasnije lakše odlučili. 

 

Ivo Josipović – živi mrtvac u borbi za predsjednika RH 

Pogledavši Josipovića na televiziji, težko ćete odoljeti da ne zaspete od dosade ili prebacite program. Taj zombi, taj živi mrtvac, oličenje spodoba koje nam prikazuju žido-holivudski filmovi strave, nekako se pojavio i u Hrvatskoj želeći, ni manje ni više, zasjesti na predsjedničku fotelju. Taj pravnik i sveučilištni profesor koji se krajem 1990-ih i ovih 2000-ih proslavio recitirajući stare fraze o suradnji s Haažkim sudom i o tome kako RH treba postati pravna država (iako bi kao pravnik trebao znati da je svaka država – automatski pravna država), svoj politički rad izcrpljuje danas u obilaženju partizanskih derneka i održavanju medijskih konferencija na kojima pljuje po ostalim predsjedničkim kandidatima. Već kao 22-godišnjak, ušao je 1979. u članstvo SKH(J), iako je već 8 godina prije ta ista SKH kapitulirala pred velikosrbskom vizijom Jugoslavije, koja je te zlokobne 1971./1972. započela s novim masovnim ubijanjem i zatvaranjem Hrvata (nastavkom onoga iz 1945.). I dok ta SKH vrši teror nad hrvatskim narodom i njegovim nacionalno-osloboditeljskim prvoborcima, Josipović postaje njezin član i napreduje u svojoj pravničkoj karijeri. Iako izgledom nevjerojatno podsjeća na Dobroslava Paragu (osim po boji kose), a i ima iste judeomasonske pokrovitelje sa Zapada koje je i Paraga početkom 1990-ih imao, on u javnosti ne zagovara iste ideje kao taj zalutali pravaš. Ne, on ljudskim pravima ne pridružuje i hrvatska narodna i državna prava, osim prava na suradnju s Haagom. Za razliku od svojeg jugokomunističkog prijatelja na Pantovčaku, Stevana Mesića, ovaj Josipović ne zna ni izpričati vic a da to ne liči na starogrčku tragediju. Sve u svemu, Josipović je siva osoba, i po izgledu i izjavama, on je zaostali relikt jugokomunističke birokracije. 

 

Vesna Pusić – ova politi(čar)ka jeste kurva 

Davne 1918., one po Hrvate kobne 1918., čovjek po imenu Grga Budislav Angjelinović, bivši starčevićanac a tada gorljivi Jugoslaven i povjerenik za javni red i sigurnost grada Zagreba, naredio je pokolj državotvornih Hrvata i hrabrih hrvatskih domobranaca koji se okupiše na Jelačićevom trgu. Ta jugoslavenska odmazda protiv Hrvata nije spriečila hrvatski narod da 1941. i 1991. pokušaju popraviti tok svoje narodne tragedije i uzpostave hrvatsku državu. Danas, unuka tog Grge Budislava Angjelinovića nastavlja djedov krvavi antihrvatski put i sije mržnju protiv svega hrvatskog, nacionalističkog i konzervativnog. Ime joj je Vesna Pusić, a ona je predsjednica tzv. Hrvatske Narodne Stranke i, od nedavno, kandidatkinja te stranke za mjesto predsjednika RH. Od 1997., kada se aktivno uključila u politiku (bavila se ona i prije njome, ali samo u intelektualnim krugovima a ne u parlamentu i strančarenjem) predstavlja pokretačicu antihrvatske kampanje u medijima, parlamentu RH te na javnim skupovima. Iako joj brata Zorana Pusića, ni kriva ni dužna, u Beogradu proglašavaju ustašom, ona u Hrvatskoj sudjeluje na četničkim i jugopartizanskim okupljanjima, poput onog nedavnog u Srbu  (u kojem su četnici 1941. započeli ustanak protiv hrvatske države). Za osobu kao što je Vesna Pusić se može reći samo ono što su joj govorili i prosvjednici iz 2001. na skupovima podpore Mirku Norcu, jer ova politi(čar)ka zaista jeste kurva!

 

Damir Kajin – dežurni saborski antifašist 

Hrvatski nacionalni bard Marko Perković Thompson u svojoj veoma poznatoj pjesmi pjeva „Nek’ se čuje, nek’ se zna, nek’ vijori zastava, neka ni’ko ne dira u moj mali dio svemira.“ Jedan čovjek se našao koji je bio dovoljno hrabar uzprotiviti se zlodusima neofašizma. Jedan čovjek bio je spreman boriti se protiv rehabilitacije fašizma u svim porama našeg družtva. Jedan čovjek bio je spreman dirnuti u Thompsonov mali dio svemira. Bio je to – Damir Kajin. 

            Ovih zadnjih nekoliko redaka je, naravno, bila šala, ali moglo bi se reći da na taj način Damira Kajina doživljavaju određeni ljevičarski i antifašistički krugovi. To ljevičarsko mnienje o sebi, Kajin od nedavno nastoji izkoristiti putem svoje predsjedničke kandidature. U zadnje dvije godine u medijima i javnosti pojavljuje se jedino u kontekstu prigovaranja Thompsonu zbog njegovih pjesama i nastupa te kritici nekakvog „fašizma“ u Hrvatskoj. Hvale su vriedni njegovi iztupi u saboru u kojima kritizira aktualnu HDZ-ovsku vlast i Tuđmanovu ostavštinu, te se njega zasigurno ne može okarakterizirati kao nekakvog neradnika i neaktivnog zastupnika (kao što to pokušavaju hrvatski kvazidesničari onim fotografijama izvučenim iz konteksta na kojima Kajin kao da spava u saborskoj klupi). No, kao lažni branitelj koji je nakon dva dana na ratištu dezertirao, kao čovjek kojemu je sve hrvatsko i državotvorno mrzko, a koji nema mjeru u javnim iztupima, glasove mu ne će dati više od nekolicine zadrtih ljevičara i komunista.  

 

Andrija Hebrang – čovjek koji se trudi izgubiti 

Andrija Hebrang jedna je veoma osebujna osoba. Sin je hrvatskog komunista-staljinista koji je krajem 1940-ih ili početkom 1950-ih stradao od ruke jugokomunističkog režima, kojeg je i sam stvarao. Pojela ga revolucija, kako bi se reklo. Njegov sin, o kojem sada zborim, kroz cielu svoju političku karijeru od 1990. na ovamo, nastoji spojiti hrvatski nacionalizam, državotvornost i konzervatizam sa suprotnostima kao što su antifašizam i nekakva međunacionalna tolerancija. Iako se izjašnjava kao desničar (?), a svoju stranku – HDZ – kao stranku hrvatske desnice, njegova veza s političkom desnicom do danas nam ostaje nevidljiva. Prije bi se moglo Hebranga ubaciti u skupinu malobrojnih hrvatskih ljevičara kakvi su bili Ante Ciliga i nekolicina komunističkih konvertita. 

            Hebrang danas za sebe kao predsjednika RH nastoji privući glasove branitelja, katolika, radikalne desnice, ali se pritom razmahuje određenim čudnim izjavama i krilaticama. Prvo u srbijanskom nacionalističkom tjedniku NIN izjavljuje da se Vjekoslav Maks Luburić borio za Hrvatsku ali pritom nadodaje: “sredstva su fašistička, strana je pogrešna…“ Zatim, iste te izjave koje je sam dao u obliku odgovora na pitanja, demantira te manipulira onim izrečenim pokušavajući se prikazati u drugčijem svietlu. Nedugo potom, Hebrang unatoč svojem obećanju da „nikad ne bi Hrvatima BiH rekao da im je Sarajevo glavni grad“, upravo to govori u interview-u za sarajevsko projugoslavensko glasilo „Oslobođenje“ rekavši: „potpuno je sigurno da je Hrvatima u BiH njihov glavni grad Sarajevo, o tome nema nikakve dvojbe“. Dakle, odbilo se bivše ustaše i radikalne nacionaliste iz svojeg glasačkog tiela, a zatim i Hercegovce. No, kako Hebrangu to još nije bilo dosta, potrudio se u interview-u za Jutarnji List od 22.VIII.2009. u prilogu Magazin reći da Thompson „vikanjem ‘Za dom’ danas šteti Hrvatskoj“. U tom istu interview-u on Mesića naziva domoljubom, kritizira njegovo karakteriziranje kao veleizdajnika nadodavši „jer zna se kako veleizdajnici završavaju“ (kao Hebrang stariji ili?), indirektno umanjuje Hrvatstvo onih koji ne sliede američko pomodno držanje ruke na srcu tiekom sviranja himne, i t.d. Vrhunac interview-a je Hebrangov govor o Marku Perkoviću Thompsonu za koga on kaže da je „1991. bio jedan od vodećih antifašista jer je ustao protiv velikosrpske agresije koja je imala sva obilježja modernog fašizma“ (ovdje Hebrang ignorira očitu činjenicu da je rat iz 1990-ih bio „sukob komunističkih elita“ kako to definira Tomislav Sunić, te da ni RH, kako joj se često pripisuje, nije bila fašistička država kao niti tadašnja Miloševićeva Savezna Republika Jugoslavija). Za Hebranga, Thompson postaje negativac kad počinje koristiti pozdrav „Za Dom spremni“ koji je po Hebrangu „povijesni pozdrav koji datira daleko prije ustaša, ali su mu ustaše dale takvo loše značenje da se on više nikada ne smije koristiti“ (ovo je rečeno u maniri onog da se poviestni hrvatski grb s prvim bielim poljem ima smatrati kompromitiranim i ne koristiti, a uskoro će se možda te zabrane prenieti i na hrvatsku trobojnicu koja je također bila u uporabi tiekom NDH). U ostatku interview-a Hebrang se hvali svojim antifašizmom govoreći kako je on „apsolutni, nedvojbeni antifašist“, govori kako svoju kampanju ne će voditi među bosanskohercegovačkim Hrvatima i hrvatskim izseljeničtvom implicirajući time da se odriče svih Hrvata izvan ove Republike Hrvatske. Nadalje, on malo hvali svog šefa Sanadera, još malo odbija hercegovačke Hrvate, pa ponavlja HDZ-ovu krilaticu da „EU nema alternative“, i na kraju sve začinjava temeljitim, reklo bi se, „uvlačenjem u šupak“ Ivi Sanaderu.  

Sve u svemu, Hebrang ostavlja dojam čovjeka koji se svim silama trudi odbiti što više glasova za sebe i ne pobijediti na izborima. Ljevičarenje, antifašizam i „europejstvo“ na koje se poziva, odbiti će glasove hrvatskih nacionalista i branitelja, a pritom zasigurno ne će privući glasove ljevičara i antifašista koji ne pripadaju njegovom potencialnom biračkom tielu, što bi Hebrang kao političar trebao znati. 

 

Miroslav Tuđman – konzervativna verzija Josipovića 

Priča o Miroslavu Tuđmanu kao potencialnom predsjedničkom kandidatu započinje u ljeto prošle godine kada je hrvatski književnik i akademik Ivan Aralica u interview-u za Hrvatski List (br.205., 28.VIII.2008.) iznio da skupina hrvatskih akademika i uglednika ima svojeg predsjedničkog kandidata kojeg će predložiti HDZu, ali ne želeći otkriti ime kandidata. Nekoliko dana potom, Jutarnji List otkriva ime tog kandidata – dr.Miroslav Tuđman – te odmah počinje napade na njega. Sanader i vodstvo HDZ-a (uključujući i Hebranga) odbijaju tu ponudu obrazloživši to time da Miroslav Tuđman nije član HDZ-a te da je „politički gubitnik“ (to reče Sanader, istovremeno zaboravljajući da je HDZ bio potučen do nogu na zadnjim dvojim predsjedničkim izborima). Već za tjedan dana uslijedila je reakcija Araličine skupine hrvatskih akademika, koji kažu kako će odustati od Miroslava Tuđmana kao svog kandidata ako HDZ kandidira Andriju Hebranga kao svog čovjeka za predsjedničku fotelju. Pritom se treba sjetiti da je Andrija Hebrang ideoložki vrlo blizak Miroslavu Tuđmanu, s kojim je 2001. osnovao udrugu Hrvatski Istinski Preporod, da bi se nedugo potom, na nagovor Sanadera, vratio u HDZ i postao podpredsjednik stranke, a zatim i Vlade. Naravno, HDZ-ovci i tu ponudu odbijaju te Tuđman objavljuje svoju kandidaturu i počinje sa žestokom kampanjom po RH, izseljeničtvu i BiH. Nešto manje od godinu dana nakon toga, HDZ objavljuje da će njihov predsjednički kandidat biti Andrija Hebrang narušavajući time planove Miroslava Tuđmana (jer, njih dvojica ciljaju na podpuno isto biračko tielo).  

Budući da Tuđman skoro uobće nema pristupa medijima u RH, gdje vlada cenzura za sve nacionalno pa i za taj minimalistički državotvorni program Miroslava Tuđmana, on svoju kampanju vodi putem javnih tribina, predavanja i manjih skupova koje je dosad održao u cielom nizu hrvatskih gradova, kao i gradova u inozemstvu gdje ima značajnijeg broja Hrvata. Ironije li, tu cenzuru koja mu priječi zadobivanje šire podpore u javnosti, uzpostavio je upravo njegov otac Franjo Tuđman kako bi eliminirao opasnost koja mu je dolazila s hrvatske desnice okupljene oko Paraginog HSP-a. No nije Franjina samo cenzuru koristio za eliminaciju hrvatske desnice. Ne, bilo je tu i fizičkih obračuna pa i atentata, pa su tako do danas ostali nekažnjeni ubojice Paradžika, Kraljevića i ciele plejade bezkompromisnih hrvatskih boraca iz 1990-ih, a koji su svi redom ubijeni po (izravnoj ili neizravnoj) naredbi Tuđmana seniora. Hoće li i Tuđman junior nastaviti otčevu politiku obračuna s hrvatskom desnicom? To je samo jedno od pitanja postavljenih Miroslavu Tuđmanu na koje do danas on ni na koji način nije dao odgovor. Miroslav Tuđman osoba je koja, zapravo, ne zna ili ne želi reći za što se zalaže. Na pitanje je li za ili protiv Europske Unije i ulazka RH u istu, on petlja između „možda“ i „ovisi“ (iako, u programu njegove stranke HIP iz 2001. stoji da se stranka zalaže za pristup RH euroatlantskim integracijama). Isto tako, ne zna točno reći što misli o NATO-u, pitanju ustaša i partizana te opravdanosti Nezavisne Države Hrvatske,  predsjedničkom sustavu, i još cielom nizu pitanja od družtvene važnosti. Osim svega toga, njegova je pojava, kao i retorika, neopisivo dosadna zbog čega sam ga i nazvao konzervativnom verzijom Josipovića.

 

Josip Jurčević –  šutnja je zlato 

Ako je ikoja osoba tako protuslovna i prijeporna u svojim uvjerenjima i javnim izstupima u Hrvatskoj, onda je to svakako  prof.Josip Jurčević. Profesor Jurčević je rođeni Imoćanin, sveučilištni je profesor i ugledni povjestničar. Iako njegova karijera i životni viek prije 1990. u Jugoslaviji baš i nije bila disidentska i državotvorno hrvatska, nakon te godine Jurčević predstavlja jednog od najviše exponiranih hrvatskih državotvornih intelektualaca. Te 1990. bio je u skupini  znanstvenika koji su odkrili jamu Jazovku kod Zagrebu (u koju su partizani 1945. pobacali ubijene ustaše i Hrvate) i objavili to cielom hrvatskom narodu. Sudjelovao je u Domovinskom ratu, kasnije bio ravnatelj Arhiva MORH-a, sveučilištni profesor na Hrvatskim Studijima u Zagrebu (predaje predmet Opća poviest 20.stoljeća), suorganizator prosvjeda Krug za Trg (za preimenovanje Trga maršala Tita u Kazalištni trg), i t.d. Autor je nekoliko poviestnih monografija u kojima brani hrvatski narod i ruši mitove o razdoblju Nezavisne Države Hrvatske, a neke od tih knjiga su: „Nastanak jasenovačkog mita“, „Bleiburg-dokumenti“ i „Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj“. U javnosti je poznat po svojim antikomunističkim iztupima i sudjelovanjima i organizaciji raznih prosvjeda, a svake godine sudjeluje i na komemoraciji bleiburžkim žrtvama (gdje sam ga ove godine i osobno upoznao).  

No, kako ga mnogi proustaški orientirani Hrvati hvale u zadnje vrieme (čiji je i postao favorit  za predsjedničkog kandidata), potrebno je reći neke stvari o profesoru Jurčeviću koje baš i nisu poznate u tim krugovima. U svojoj knjizi „Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj“, Jurčević izjednačava zločine i karakter ustaša i partizana, predpostavljajući HSS kao najbolju ratnu opciju. Kao drugo, znakovito je da je svoj predsjednički program Josip Jurčević predstavio upravo u Grudama, glavnom gradu tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Iz tog, a i sličnih razloga, Jurčević najveću popularnost ostvaruje među hercegovačkim separatistima, tzv. „bobanovcima“, pa tako redovito vodi u anketama na njihovim blogovima, portalima i facebook grupama. Osim njih, zbog svojeg katoličkog exkluzivizma, Jurčević je vrlo popularan u katoličkim krugovima Hrvatske, a i katolički Glas Koncila redovito mu objavljuje članke i prati kampanju.  

Iz svega gore rečenog može se zaključiti da prof. Josip Jurčević neosporno jeste državotvoran Hrvat i nacionalist te značajan čovjek hrvatske historiografije, no kao osoba s prilično protuslovnim i neizgrađenim političkim stavovima, nije čovjek pogodan za mjesto predsjednika Republike Hrvatske. Prof. Jurčeviću bi zapravo najbolje bilo sliediti onu starorimsku „Si tacuisses, philosophus mansisses“, jer bi u suprotnom mogao prestati biti ono što jeste – hrvatski povjestničar.  

 

Ostatak predsjedničke družine 

            Iako je hrvatski narod malen narod, na predsjedničke izbore je kadar izbaciti stvarno masu ljudi koji su uvjereni da će baš oni pobijediti, a sve u skladu s onom „dva Hrvata – tri političke stranke“. Tako na ovim izborima, pored gore navedenih, imamo još nekoliko kandidata, i onih koji su već duže vremena na hrvatskoj političkoj sceni, i onih koji su novaci.

            Kao prvo, tu je Vesna Škare Ožbolt, predsjednica strančice pod nazivom Demokratski Centar, bivša Tuđmanova savjetnica, ministrica pravosuđa, saborska zastupnica, sve u svemu s bogatom je političkom karijerom. Zatim imamo jednog Božidara Vukasovića, svjetski poznatog ekonomskog i financijskog stručnjaka, zastupnika štediša Ljubljanske banke, uglavnom također veoma stručnog čovjeka sa zavidnom karijerom. Na predsjedničkim izborima, po drugi put se kandidirao i Boris Mikšić, američko-hrvatski poduzetnik koji je na prošlim izborima kao politički amater uspio osvojiti 17% i treće mjesto. Unatoč tom njegovom nevjerojatnom uspjehu na prošlim izborima, zbog političke pasivnosti u prošle 4 godine, on na ovim izborima nema nikakve veće mogućnosti za osvajanje značajnijeg broja glasova, a o dostizanju uspjeha s prošlih izbora da ne govorimo. Na ovim izborima kandidirao se nedavno još jedan hrvatski poduzetnik o čijoj se kandidaturi prošlih mjeseci mnogo razpravljalo u medijima. To je Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske Gospodarske Komore, bivši član HDZ-a (izbačen zbog ove kandidature) i vječiti oportunist koji jednako hvali i Tuđmana i Račana i Sanadera. I, na kraju, jedan od kandidata na ovim predsjedničkim izborima je Marko Francišković, hrvatski državotvorni nacionalist, publicist, dragovoljac Domovinskog Rata i kritičar judeomasonske vlasti i Novog Svjetskog Poredka. Do ovdje sam ih opisao puno, nabrojao još više. Pitanje je ima li u toj masi kandidata onog pravog, ili pravi tek dolazi? 

 

Pravi tek dolazi… 

            Dugo je hrvatska desnica bila razjedinjena i djelovala na marginama hrvatskog družtva. Dugo je već hrvatski narod ponižen i oslabljen unutarnjim  neprijateljima i izrodima. No, na obzoru se prije nekoliko mjeseci pojavio čovjek koji ima potenciala za popraviti sve ovo stanje i izbaviti hrvatski narod iz moralne, gospodarske i nacionalne krize u koju je zapao. Ime tog hrvatskog rodoljuba je Dean Golubić.  

            Dean Golubić je mladi Zagrepčanin, magistar kriminalistike. Sa svojih 25 godina, autor je 12 znanstvenih radova, suorganizator dvie međunarodne znanstvene konferencije, ima završena dva fakulteta, a i prilično dobar radni staž. Predsjednik je Mladeži Hrvatskog Lovačkog Saveza te osnivač i predsjednik Hrvatskog instituta za napredna i sustavna istraživanja. Kao razočarani član HDZ-a koji je, ponesen idealima, iznutra htio promieniti tu stranku, a ne uspjevši u tome izbačen iz nje, Dean Golubić počinje samostalno organizirati hrvatske rodoljube i nacionaliste. Osniva udrugu Pokret Nacionalni Demokrati koja bi uskoro trebala postati i politička stranka. U samo nekoliko mjeseci promičbe na internetu (facebooku, youtubeu, blogovima i forumima), postiže zapanjujući uspjeh te mu se u samo prva tri mjeseca javlja preko 600 rodoljuba zainteresiranih za volontiranje u predsjedničkoj kampanji. Dean Golubić svoju kampanju, osim na internetskoj promičbi, bazira na organiziranju manjih skupova na lokalnoj razini. Na taj način, od početka lipnja ove godine, obišao je i sudjelovao na više od 50 takvih skupova, organiziranih od Slavonije, preko Dalmacije, Hercegovine i Bosne, pa sve do hrvatskog izseljeničtva. Cilj ovoga je ostati što više povezan sa svojim, hrvatskim narodom i upijati iz njega inspiraciju i ideje za daljnju državotvornu borbu.  

            Već u procesu utemeljenja stranke Nacionalni Demokrati, Deanu Golubiću pridružila se ciela plejada uglednih hrvatskih desničara i rodoljuba, počevši od bivših hrvatskih političkih emigranata, zatvorenika i stradalnika u komunizmu te hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog Rata. Osim toga, skoro čitava borbena hrvatska mladež radikalnih nacionalističkih uvjerenja, okuplja se oko ovog svog, samo malo starijeg, vođe. Možda će netko našemu Deanu Golubiću prigovoriti preveliku mladost, no rad, ideje i ljudi koji stoje iza njega i za njega,  pribavljaju mu ugled i čast koju malo koji političar danas ima. Dean Golubić danas je dokaz da – ipak nisu svi političari isti!  

 

Trpimir Gudar, Vinkovci

Farkaševačko novinarenje

Riedko kada čitam pisma čitatelja u tiskovinama (osim u Hrvatskom Listu), no za oko mi je zapelo jedno takvo objavljeno u Jutarnjem Listu u broju 4003. od 19.VIII.2009. godine. U tome, naime, pismu njegov autor, Željko Copak, kao općinski načelnik Općine Farkaševac osvrće se na članak pod nazivom „Nemamo vodu, vrtić i zubara. Ukinite nas, općina nema smisla.“, kojeg je napisao neki novinarčić koji se odaziva na ime Velibor Panić. Članak pod gornjim naslovom, koji je bio predmet osvrta, pun je laži, manipulacija i novinarskih konstrukcija, kao uostalom i većina članaka u Jutarnjem Listu, pa je Željko Copak, o kojem je i bilo govora u članku, našao za shodno dobronamjerno izpraviti netočnosti iz navedenog članka. Ništa tu ne bi bilo čudno kada se uzporedbom tog osvrta/izpravka i izvornog članka ne bi uvidjelo da je taj članak gotovo u cielosti sačinjen od neistina i poluistina, te predstavlja zaista vrhunce žutog „novinarstva“. Počevši od napada na općinskog načelnika, gospodina Copaka, za kojeg se lažno tvrdi da živi i radi u susjednoj općini, preko smiešne konstrukcije o načelnikovoj posjetnici, pa sve do manipulacija s brojkama zaposlenih stanovnika te općine. Gospodin Copak uspješno je, argumentirano, pobio sve laži i napade na sebe i svoju Općinu, no za svoj je izpravak dobio samo jedan kvadrat u dnu 13. stranice tih novina (veličine odprilike 1/6 stranice). Za razliku od toga, citirani članak prostirao se na skoro čitavoj jednoj stranici.

Sigurno se sad pitate – čemu sve ovo; zar je zaista važna ta jedna općina i članak o njoj? Naravno da nije, te da moj govor o tome ima određenih viših i dubljih razloga, a koji su vezani uz prirodu „novinarstva“ na ovim našim hrvatskim prostorima, a i šire. Stvar koja predstavlja „magnissimum crimen“ Jutarnjeg Lista u ovom slučaju je ta što je citirani članak (onaj „vrhunac žutog novinarstva“, sjećate se?) dobio, uzprkos očito neprovjerenim činjenicama koje su iznesene u njemu, čitavu jednu stranicu za sebe, dok je osvrt kojim se htjelo izpraviti nepravdu i laži dobio samo 1/6 prostora namienjenog onom prvom. Osim što ga se (osvrt) fino objavilo na određeni način i na određenom mjestu kako bi ga što manje ljudi vidjelo i pročitalo, ni autor citiranog članka ni urednici odgovorni za njegovo objavljivanje nisu ni na koji način kažnjeni (ni novčano ni lišavanjem slobode), što bi u pravoj Državi svakako bili. No, kako ova Republika Hrvatska to nije, a niti će ikada biti, pojedinci iz „čoporske“ klase (političari, novinari i ini plaćeni provokatori lijevoliberalnog uvjerenja) mogu činiti i pisati što hoće, na svesrdno zadovoljstvo njihovih poslodavaca iz judeomasonskih centara na Zapadu.

Što se dobilo ovim svim i što stoji iza svih ovih napada na male i seoske obćine? Jednostavno je, konačno pod svoj utjecaj svesti i taj dio pokorenog naroda – seljačtvo. Plemstvo, kao duhovno i materijalno najbogatiji stališ, začeto je Francuzkom revolucijom 1789., da bi bilo dokrajčeno krajem Prvog Svjetskog Rata i padom velikih europskih monarhija. Radničtvo je u velikom postotku izkvareno i stavljeno, preko komunističkih organizacijâ i internacionalâ, pod judeomasonski utjecaj već u drugoj polovici 19. stoljeća. Svećenstvo i snaga Crkve kao institucije je, osim častnih iznimaka, uništeno donošenjem i provedbom odluka Drugog Vatikanskog Sabora. Preostalo je seljačtvo, kao jedini stališ koji se više-manje odupire „zloduhu nevremena“. Zato se sada, po raznim ne-seljačkim predsjednicima ne-seljačkih udruženja organiziraju seljački prosvjedi čime se uz destabilizaciju vlasti nastoji postići i polarizacija u tom, ionako premalom, hrvatskom stališu. Kada to nije uspjelo, pokušava se jednostavno ukidati seoske obćine i tako umanjiti utjecaj seljačtva i na lokalnu politiku (te ujedno, naravno, umanjiti birokratski i glasački aparat HDZ-ove vlasti). Cilj te hajke na male i seoske obćine je, kako se vidi iz gornjeg, zapravo dio većeg projekta gospodarskog i demografskog uništenja sela i seljaka. Članak o Farkaševcu, kao nastavak te anti-obćinske kampanje koja je započela 10.VIII. o.g. člankom u Jutarnjem Listu pod naslovom „Ukidamo 150 općina koje životare na račun države”, samo je zadnji izdanak te borbe. Budući da se, kako vidimo iz pisma gospodina Željka Copaka, primjer njegove obćine Farkaševac uobće ne uklapa u ono što su oni htjeli postići svojim govorom o toj obćini, za pretpostaviti je da se i o ostalim obćinama koje su uzete kao primjeri nije pisalo na istinit način iz čega sliedi da se niti te ostale obćine ne uklapaju u njihovu priču i „zaključak“ koji su nastojali postići iz njih. Očito da ti novinarčići koji su smislili i realizirali ove manipulacije nisu znali za onu staru rimsku poslovicu - „Nihil opertum quod non reveletur”. Ali mi znamo, a doći će vrieme kada će i cio hrvatski narod znati za novinarsku rabotu proti Hrvatske. A tada, tko zna što će biti…

Trpimir Gudar, Kastav

Snjeguljica zbog gospodarske krize otpustila 4 patuljka

„Nekoć davno postojao je u zemlji Hrvatskoj jedan narod koji se zvao – gle čuda – Hrvati. Bio je to ratnički narod, ali narod koji nije znao prepoznati lukavost i opasnost koja mu je dolazila od svojih susjeda i onih koji to baš i nisu…“ Tako će možda jednog dana, dana bez Hrvata, pisati u bajkama i pričama o starim vremenima i nekim narodima koji svoju sudbinu i život nisu znali zadržati u svojim rukama. No, budući da ja nisam fatalist, a bome ne želim svoju sudbinu predati ni u ruke Božje ni „međunarodne zajednice“, preostaje mi samo obavljati svoje deržanstvo i dati barem mali obol hrvatskoj državotvornoj borbi koja, nažalost, još nije došla do tog trenutka da svoj cilj ostvari. A cilja, (Nezavisne) Države Hrvatske, ne će ni biti ako nam tzv. „javno mnijenje“ budu tvorila piskarala poput Jergovića, Butkovića, Pilsela, Tomića, Dežulovića i drugova. Jer, kako očekivati stvaranje Države, ako nema naroda koji bi ju stvorio, nastanjivao i izgrađivao? A kako očuvati narod od gospodarskog, moralnog i demografskog uništenja, ako nam gore navedene budale izgrađuju stav i govore što da mislimo?

Dobro je Mladen Schwartz, hrvatski filozof i političar, rekao: „Slobodni tisak mnogo je opširniji, brbljiviji od onog „neslobodnog“, mediji općenito neprestance diskutiraju, debatiraju, dijalogiziraju – ali velika većina sadržina što ih donose proizvedena je za makulaturu, za smetlište.“ („Laž, zločin i smrt demokracije“, Iuvenalis Samizdat, 2003.). Nije čudno što se sve dnevne tiskovine iz dana u dan sve više pune raznim komentarima čitatelja, kolumnama polupismenih novinarčića, osvrtima nevladinih organizacija, a ide se čak dotle da se komentari raznih nepismenih i politički neizgrađenih koristnika interneta prenose s internetskog izdanja dotičnih novina i objavljuju u tiskanom izdanju. U nedostatku pravih viesti ili, bolje rečeno, u nedostatku viesti koje čitatelj „treba znati“, novine se pune pornografskim uradcima hrvatske „estrade“, viestima o tzv. celebrityjima (ta koliko puta dnevno čujemo novosti o životnim i ljubavnim jadima Simonice i Ante?!), stalnim izvješćima s bezbrojnih nogometnih utakmica i ostalih športskih natjecanja, zatim raznim praznovjernim „astroložkim“ i „ezoteričnim“ sadržajima, i t.d. Naravno, konstanta medijske slobode u svim tiskovinama i medijima u RH je – laž. Bez toga ne ide, uostalom, ona i drži cieli sustav na okupu kako se sve ne bi - kao one, po njih zloslutne, 1941. godine - razpalo. Iako se svečano deklamira o nekakvoj trodiobi vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, novine bez imalo srama provode svoj utjecaj i na prvu i treću navedenu vlast. Zakoni, koje vlast donosi, detaljno se analiziraju te zatim lijevoliberalni oporbenjaci, koji imaju novinskom prostoru zajamčen pristup, iznose svoju jednostranu kritiku zakonodavnog pristupa vladajućih. Obtuženike, pa čak i osumnjičenike, osuđuje se prije nego i sud započne sa sudskim procesom (tako su, na primjer, Zagorec i Glavaš osuđeni za inkriminirano djelo već i prije početka samog procesa, a sada je Rončević kriv bio čak i prije podnošenja same kaznene prijave). Sudci koji ne udovolje medijskoj presudi, poput gospićkog sudca Milanovića, prikazuju se u tim medijima kao „luđaci“, „šovinisti“, kao ljudi koji ne znaju svoj posao (pritom nema veze što za taj posao imaju veću legitimaciju nego novinari koji o njima pišu). Sada dolazimo do te novinarske kvalifikacije koja se upućuje nepodobnim osobama u javnom životu. Njih se karakterizira kao nazadnjake koji se usuđuju ne prihvatiti progresivne (naprednjačke) ideje liberal-demokracije. Još 1944. George Orwell, britanski književnik i novinar, osvrnuo se na stalno kvalificiranje „fašistima“ svih političkih i inih neistomišljenika, pa tako on govori da „rieč „fašizam“, kad se koristi, je skoro uviek bez značenja. U razgovoru, naravno, ona je rabljena u još širem značenju nego u tisku. Čuo sam da ona upućuje na farmere, trgovce, davatelje kredita, (…) Rudyarda Kiplinga, Gandhija, Čang Kai-Šeka, homoseksualce, astrologe, žene, pse i što sve ne.“ („What is Fascism?“, Tribune, 1944.). Orwell kasnije u svojim romanima „Životinjska farma“ i „1984.“ provlači kritiku kako komunizma tako i prikrivenog totalitarizma liberal-demokracije. Hrvatski diplomat, politolog i bivši politički emigrant, dr.Tomislav Sunić (koji je, inače, u svietu cienjen kao teoretičar europske Nove Desnice) piše o tom fenomenu ovako: „Liberalni sistem po svojoj povijesnoj dinamici i intelektualnoj logici, izbjegava stvaranje političkih žrtava. On ne koristi represiju nego, nekad „vaudeville“, a danas televiziju i „non stop light-show“. Sve ono što komunizam nije mogao postići putem Gulaga, Lepoglave, Bleiburga, Urengoja, Dragača, itd., itd., liberalni sistem uspijeva na miran, mekan, smiren i „pluralistički“ način. U komunizmu je nekad postojala šačica disidenata; u liberalizmu je svaka pomisao na istinsku oporbu nezamisliva. Pojedinac koji danas sumnja u liberalne aksiome, tj. teologiju tržišta, ideologiju ljudskih prava, pojedinac koji dvoji u eklezijastiku kraja povijesti ili u dogmu o vječitom ekonomskom rastu, biva u liberalnom katekizmu proglašen luđakom. Takvog luđaka liberalni sistem ne ubija niti ne zatvara; njega se diskretno medijski izolira, ili još gore, njemu se oduzima mikrofon i javno liberalno glasilo.“ („Fragmenti metapolitike“, naklada K.Krešimir, 1998.). Svakome je poznato na koji način se danas Adolfa Hitlera sotonizira – naziva ga se luđakom. Slične izraze i razpoloženje mediji imaju i prema Mladenu Schwartzu koji, uz Dobroslava Paragu, zauzima prvo mjesto na popisu ljudi koji ne smiju imati pristup medijima u ovoj Republici Hrvatskoj.

Svoje manipulacije i senzacije, umanjivanja i preuveličavanja, mudrovanja i laži, novinar u većini slučajeva začinjava pretencioznim i lažnim naslovom (čija je veličina obrnuto proporcionalna njegovoj istinitosti) koji govori sve osim o – sadržaju članka. Zato ovaj svoj mali uradak i naslovih na taj način, i to šalom koja je izrečena u jednoj hrvatskoj humorističnoj emisiji.

Želimo li sve to stanje popraviti, da jednog dana ljudi ne bi mogli rabiti Thompsonovu sintagmu „bilo jednom u Hrvatskoj“, moramo se uistinu probuditi te hrabro i mudro, uz priznavanje pune istine (ovaj put i uz punu cienu), razmisliti kakvu budućnost želimo Hrvatskoj i Hrvatima. Kada će hrvatski narod postati Narod, a hrvatska država postati Država, ovisi o nama i našoj spremnosti za nacionalnu žrtvu, bez koje nema niti je ikad bilo obstanka za narodnu zajednicu.

Trpimir Gudar, Kastav

 

Spušta se gusta magla 

U srijedu 22.VII. o.g., piše bosanskohercegovački Dnevni Avaz, a prenosi popularno zvani index.yu, u Trebinju se započelo s osnivanjem Srbskog Četničkog Pokreta koji bi se navodno trebao baviti okupljanjem i odgajanjem četničkog podmladka. Netko bi pomislio da je ovo šala, ali kada se pogleda učestalost četničkih i velikosrbskih incidenata na području RBiH, Srbije pa i RH, stvari se učine ozbiljnijima. Ne treba ni zanemariti nedavnu izjavu čelnika Ravnogorskog Četničkog Pokreta u BiH, Jove Vukeljića, da oni trenutno imaju više od 30 000 ozbiljnih i spremnih Srba u tzv. Republici Srpskoj koji su spremni na novi rat.

 

Za sve to vrieme, u ovoj Republici Hrvatskoj, državna vrhuška na čelu s „precjednikom“ Stjepanom Mesićem i HDZ-ovskim i SDP-ovskim kriptokomunistima, vrši teror nad svima imalo nacionalno i državotvorno orientiranima. Ustaštvo, kao revolucionarni i radikalno nacionalistički oblik Hrvatstva, zabranjuje se nauštrb nekih „europskih i demokratskih vrijednosti“ za koje vjerojatno ni sami promicatelji tih „vrijednosti“ ne znaju što zapravo znače. Iako je još Ronald Reagan kao guverner Kalifornije davne 1968. proglasio 10.travnja nacionalnim praznikom za tamošnje Hrvate i time odao priznanje NDH kao hrvatskoj državi, unatoč tome je 10.travnja danas nekakav užasan dan, dan kad je rođena „zločinačka tvorevina“ koja po Jugovićima nije „ni nezavisna, ni država, ni hrvatska“. Slovačka Republika 1939.-1945. i režim Josefa Tisa, u Slovačkoj se vrjednuju kao važan dio slovačke poviesti i nijedna budala ne naziva tu ideju „zločinom u teoriji i praksi“. Isto se događa i sa Salazarovim režimom u Portugalu, Francovim u Španjolskoj, a čak se i Mussolinijev fašistički režim u Italiji manje sotonizira od Ustaštva i NDH. Ne daj Bože da Hrvati (p)ostanu nacionalisti, pa da od ove države nečega i bude. Ne, mi se vodimo pacifističkom i popustljivom politikom, kako prema ratobornim susjedima (Srbijancima i Slovenčadi), tako i prema fantomskoj „međunarodnoj zajednici“. 

I onda, jednog liepog dana, čujemo kako Carl Bildt, švedski ministar vanjskih poslova, daje izjavu za medije sliedećeg sadržaja: „Mislim da su obje strane otišle predaleko. Ono što sam privatno rekao Hrvatskoj i Sloveniji, sada ću i javno reći - treba biti oprezan u retorici, Balkan je mjesto gdje se mora biti oprezan s retorikom jer ljudi vjeruju u to što se kaže, a to može izazvati posljedice“. Bildtova izjava još je jedna u nizu tih slučajnosti koje zadnjih godina dolaze iz britanske i europske političke kuhinje (sjetimo se samo dolazka britanske kraljice u Sloveniju, nakon kojeg je usliedila slovenska blokada hrvatskih pregovora s EU), implicirajući da se u Europi i na Balkanu opet nešto sprema. Krleža je jednom rekao  da „kad se u balkanskoj krčmi pogase svjetla, onda sijevaju noževi“. Pitanje je, hoće li i ovog puta Europa biti ta koja će „pogasiti svjetla“ i hoćemo li mi Hrvati tu novonastalu „gustu maglu“ ovog puta znati izkoristiti?  

Trpimir Gudar, Vinkovci

I nakon Bleiburga – Bleiburg! 

Komemoracija hrvatskim žrtvama iz svibnja 1945. na Bleiburžkom polju

Ponekad, kad se zamislim nad sudbinom žrtava bleiburžke tragedije, zaista je težko zaustaviti nadiranje sumornih i tamnih misli koje se jednostavno ne mogu mimoići kada se govori o ovoj tematici. Prošlo je, evo, već 64 godine odkad se dogodila ta tragedija, no hrvatski narod još se nije oporavio od golemog demografskog, a i intelektualnog gubitka proizteklog iz toga. To je najbolje sročio Mladen Schwartz u svojoj najnovijoj knjizi „Bleiburg i Haag – kako propadaju hrvatske države“ rekavši: „Demografski, nacionalno-politički i nacionalno-psihološki ozlijeđen, zakočen, vraćen unatrag, hrvatski je narod bio Bleiburgom osuđen na desetljeća drugorazrednog vegetiranja u obnovljenoj velikosrpskoj Jugoslaviji, u kojoj su predstavnici bleiburškog pobjednika nad njime provodili nesmiljeni teror, u doslovnom smislu komunističko-velikosrbske strahovlade. Hrvatski narod, kako je dobro poznato, u drugoj Jugoslaviji pretrpio je neizmjerne gospodarske štete, njime su vladale snage koje su mu nametnule odbojan i nerazuman model političke vladavine, još i više nego monarhistička, komunistička je Jugovina Hrvate ubijala, zatvarala, mučila, a napose, zbog nacionalnih, političkih i gospodarskih razloga, tjerala ih na napuštanje Domovine…“(60.str.). Bleiburžkom tragedijom hrvatskog naroda u svibnju 1945. godine nestalo je hrvatske Države koju su pune 4 godine junački i neustrašivo branile stotine tisuća Hrvata, a podržavali i u nju vjerovali milijuni. Partizanski i četnički odmetnici, pri kraju rata združeni u jednu vojsku protivnu obstanku hrvatske države, u svojem su krvavom piru u svibnju 1945. učinili zločine kojima je težko naći sličnog primjera u svjetskoj poviesti. Stotine hrvatskih intelektualaca – književnika, pjesnika, novinara, znanstvenika i umjetnika – izgubili su život, a oni malobrojni sretnici koji su izbjegli tu nesretnu tragediju završili su svoj život, u najboljem slučaju, zaboravljeni i u krajnjem siromaštvu. Hrvatska je time izgubila svoju nacionalnu političku, kulturnu i znanstvenu elitu, koju do dana današnjeg nije izgradila (barem ne dostojnu onodobnoj). No, osim svoje „glave“, Hrvatska je izgubila cieli jedan naraštaj hrvatske mladosti, koji se sa svojim ustaškim i domobranskim postrojbama, u sklopu kojih je branio 4 godine Nezavisnu Državu Hrvatsku, povlačio u smieru Austrije i demokratskih Saveznika.  

Tu dolazimo do onoga, što se danas većinom krivo postavlja – pitanje krivnje. Pitanje krivnje za Bleiburžku tragediju iznimno je bitno, uostalom, ono je, uz pitanje brojke stradalih, jedno od najučestalijih tema razprave kada se govori o Bleiburgu. Jesu li uistinu za Bleiburžku tragediju krivi samo partizani i jugokomunistička vrhuška, ili se podjednake, ako ne i veće odgovornosti može naći i kod Britanaca? Parafrazirajući staru narodnu poslovicu, možemo reći: ako vuk pojede ovcu, nije samo on kriv nego, i više, onaj koji ga je pustio na ovcu! Stoga Britanci,  koji su stotine tisuća hrvatskih vojnika i civila izručili jugopartizanima na klanje, a i sami svojim ratnim zrakoplovima nadlijetali i iz strojnica ubijali Hrvate na tlu, itekako su krivi. Tim više me osobno boli kada, sudjelujući ove godine na obilježavanju Bleiburžke tragedije, vidim zastavu Europske Unije na čelu kolone koja se s hrvatskog groblja u Unter-Loibachu zaputila na Bleiburžko polje. Da, zastavu EU, EU koju je stvorila i vodi ta ista Velika Britanija koja je ubijala i izručila Hrvate, a danas „mudro“ šuti o tome.  

Jedino što me više može zasmetati od toga su izjave predsjednika RH (namjerno ne ću reći hrvatskog predsjednika) Stjepana Mesića koji, osvrćući se na bleiburžku komemoraciju govori: ”Komemoracija bleiburškim žrtvama pretvorila se u jedan ustaški dernek kojeg financira Hrvatski Sabor“. Ovakve izjave djelomično bi i bile razumljive (iako i dalje suprotne europskom civilizacijskom naslijeđu) da su došle od strane nekog starog partizana ili komunističkog dužnostnika koji proživljava zadnje dane svoje mirovine u nekom stančiću ili staračkom domu. Ali ne, ovo je rekao, ni manje ni više, nego predsjednik Republike Hrvatske. Jeste da je on već i imao sličnih izjava, poput one strašne relativizacije zločina iz svibnja prošle godine, kada je rekao: „U Jasenovcu nitko od ubijenih nije bio kriv dok su u Bleiburgu mnogi od ubijenih krivi za stradale u Jasenovcu“; ali ipak je ova najnovija koja je potresla sve hrvatske medije u tjednu nakon bleiburžke komemoracije, jedna od najstrašnijih i najizopačenijih izjava, kako u hrvatskoj tako i u svjetskoj poviesti.  

Možda je na Bleiburgu i bilo među stradalima nekih neodgovornih pojedinaca koji su krivi za zločine na prostoru NDH, ali i njihova je žrtva – žrtva za Hrvatsku – i dalje izkaz zločina jugokomunističkog režima jer suđenje se i tima i takvima trebalo organizirati kako bi se pravo i pravda zadovoljili. Opet ću se, i ovdje, pozvati na M. Schwartza koji je u svojoj već spomenutoj knjizi rekao: „Bleiburške žrtve, pojedinačno gledano, nisu sastavljene isključivo od anđeoskih legija i herojskih falangi; ljudi su različiti i nesavršeni i svaki pojedinac ima svoj vlastiti usud, osobnost, djela i propuste, ćudoredni profil. Ali ukupno te žrtve predstavljaju jedan jedinstveni nacionalni mučenički korpus, svetu uspomenu i veliku ranu na hrvatskom narodnom tkivu…“(44.-45.str.). Završavajući ovo, želim svakom državotvornom Hrvatu, a napose hrvatskom nacionalistu, preporučiti knjigu koju sam u ovom članku dvaput citirao, knjigu bivšeg političkog emigranta i mislioca te hrvatskog državotvornog borca Mladena Schwartza, knjigu pod nazivom „Bleiburg i Haag – kako propadaju hrvatske države“(Iuvenalis Samizdat, Zagreb, 2009.) koja bi svakome tko zna kritički razmišljati i promišljati sadašnju hrvatsku zbilju otvorila oči i pružila uvid u pravo stanje stvari. Uz pozdrave junačkoj i prevarenoj hrvatskoj vojsci i civilima koji su ju pratili imajući pouzdanja u nju i svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, završavam ovaj članak te pozdravljam Vaše cienjeno uredničtvo i čitatelje ovog Lista. 

 

Trpimir Gudar, Vinkovci

 

Tako blizu novih lokalnih izbora, a tako daleko od sreće i boljitka hrvatskog naroda. Sad će netko upitati čemu pesimizam s moje strane, reći da ima dobrih kandidata za Zagreb, da samo treba glasati za prave. A tko su pravi? Mogu li nam Bandić, Mesić ili Kregar dati ono što tražimo? Istina, mogu nam podariti nova radna mjesta, izgradnju, nove trgovačke centre, poneku vezu za upis na fakultet, i t.d. No pitanje je je li to „ono nešto“ što tražimo? Hoće li nam oni dati novi Zagreb koji se ne boji i ne srami staroga, Zagreb dostojan titule hrvatske prijestolnice, Zagreb kao uistinu glavni državni grad svih Hrvata? Nema više onog Zagreba kojeg je sa žarom opisivao August Šenoa u svojim Zagrebuljama, kroz svoje poviestne romane i pjesme. Nema onog Zagreba u kojem su se 5.XII.1918. hrvatski domobranci i građanstvo  pobunili protiv novouzpostavljene jugoslavenske vlasti. Nema više onog Zagreba koji je 1920-ih bio središte hrvatske državotvorne borbe. Nema više Zagreba za koji se Ivan Werner borio i kojeg je gradio 1941.-1944. kao njegov gradonačelnik. 

 

Poglavnik sa suradnicima u šetnji Zagrebom

Zagreb 1940-ih znao je kazniti one koji su do 1941. ubijali njegove ugledne stanovnike na gradskim ulicama. Taj Zagreb 1940-ih znao je i nagraditi one koji su taj Zagreb izgrađivali (sjetimo se samo bezplatnih kuća za hrvatske radnike u novoizgrađenom Starčevićevom naselju 1942.). Zaustavimo se malo na ovom razdoblju u poviesti glavnog hrvatskog grada i pogledajmo koliko je Ivan Werner, njegov tadašnji gradonačelnik zaslužan za njegov razvoj. Ivan Werner rođen je 1889. godine u Zagrebu kao izdanak poznate i ugledne zagrebačke obitelji. Izučio je mesarski zanat te se tim obrtom bavio sve do 1941. kada je ukazom Poglavnika dr.Ante Pavelića imenovan zagrebačkim gradonačelnikom (t.j. gradskim načelnikom, tada je titula glasila drugčije, op.tg.). Dolazkom na čelnu poziciju glavnog državnog grada pokreće preustrojstvo gradskog poglavarstva i uprave. Uz pomoć gradskog donačelnika i vrstnog bankovnog stručnjaka Emila Dintera, te gradskog senatora dr.Zlatka Herkova, vrši i preustrojstvo gradskog rizničarstva i uspješno rješava problem prezaduženosti grada Zagreba. Preuzimanjem gradonačelničke dužnosti nasliedio je dug od 258 000 000 tadašnjih kuna, ali je sklapanjem dugoročnog zajma od 230 000 000 kuna gradska obćina riešila i taj problem te se dala u daljnji rad i izgradnju Zagreba. Izgrađena je cesta Zagreb-Žitnjak (tada Žitnjak nije bio dielom grada), nova tramvajska pruga do Dubrave, popravljena cesta Zagreb-Sljeme, znatno proširena tadašnja nova radiona električnog tramvaja na Vurovčici i dovršena nova zgrada tog poduzeća. Donesen je novi gradski statut (do tada je na snazi bio stari iz Austro-Ugarske Monarhije), preustrojeno gradsko poglavarstvo kojem su dodani novi odsjeci i službe. Werner je zaslužan i za veliko širenje gradske obćine i povećanje gradske imovine, pa je za njegovog vodstva osnovano gradsko vrtlarstvo, mljekarstvo, kupljena gradska ciglana na Kustošiji i ljekovito kupalište u Stubičkim toplicama te kompleks zemljišta na Kulmerovim Livadama. Unatoč ratnom stanju, u Zagrebu nije bilo velike gladi kao u dosta europskih većih gradova.

 

Pogled na današnji Zagreb

A sada, što je ostalo od toga? „Črleni lajbeki“ pustoše Zagreb u ljeto 1945., nestaje gradska imovina i nacionalno svjestni sloj stanovničtva. Nastupa mrak jugokomunizma tiekom kojeg dolazi do odredjene urbanizacije, ali koja je plaćena trajnom promjenom strukture gradskog stanovničtva. U osvit odcjepljenja Republike Hrvatske od Jugoslavije, Zagreb se budi, ali ne zadugo. Već u drugoj polovici 1990-ih Zagrebčani traže vraćanje komunističkog imena hrvatskom nogometnom klubu – Dinamo, a zatim sudjeluju na prosvjedima za Radio 101 i t.d. U igri mačke i miša tiekom tzv. Zagrebačke krize, Zagrebčani se opet vraćaju čežnji za Jugovinom. Nakon sivila i bezznačajnosti nekolicine zagrebačkih gradonačelnika od osamostaljenja, godine 2000. na čelno mjesto grada dolazi Milan Bandić. On, hercegovački Hrvat, navodni karizmatik, radoholičar, prorok koji je 1990-ih znao da će jugoslavenska opcija opet pobijediti (pa zato i ostao članom tada bezznačajnog SKH-SDP-a) vlada Zagrebom od 2000. do danas, uz prekid 2002.-2005. godine. Iza Bandića ostaju veliki gradski dugovi, učestale afere i skandali, neviđena korupcija i da ne nabrajam dalje griehe prvog čovjeka hrvatske prijestolnice.  

Kao što se vidi iz rečenog, tako poštenog, vriednog i uistinu hrvatskog gradonačelnika, Zagreb nakon Wernera nije imao. Hoće li ga imati u skoro vrieme ili bi Matoš i danas mogao Zagrebu govoriti „otrcani, kraljski, banski Griču“?  

Trpimir Gudar, Vinkovci